Silvija Plat

Tatica

Nisi dovoljan, nisi više

Dovoljan, crna cipelo

U kojoj sam kao stopalo živjela

Trideset godina, uboga i bijela,

Jedva se usuđujući da dišem ili kišem.

Tatice, morah te ubiti. Umro si

Prije no što imah vremena –

Mramorno težak, torba puna Boga,

Sablasni kip sa starim nožnim palcem

Veliki kao iz Friska foka

I s glavom u ćudljivom Atlantiku

Gdje se lije bob preko plavog

U vodama divnog Nauseta.

Uobičavala sam moliti da te vratim tu.

Ach, du.

Na njemačkom jeziku, u poljskom gradu

Koji je sravnjen valjkom

Ratova, ratova, ratova.

Ali ime je grada obično.

Moj prijatelj Poljak

Da ih je tamo tuce ili dva veli

Pa nikad nisam znala gdje li

Nogom kroči, korijen pusti,

Nikad ne mogoh s tobom govoriti.

Jezik mi se zaglavio u vilici

Zaglavio u omči bodljikave žice.

Ich, ich, ich, ich,

Jedva mogoh govoriti.

Mislila sam svaki Nijemac da si ti.

I taj bestidni jezik

Mašina, mašina,

Otpuhnuvši me kao Židovku.

Židovku za Dahau, Aušvic, Belsen.

Počeh govoriti kao Židovka

Mislim da možda jesam Židovka.

Snjegovi Tirola, svijetlo bečko pivo

Nisu previše istinski niti

Čisti. S ciganskim pretkom i sudbom nemilom

I s tarok špilom i s tarok špilom

Mogla bih mrvu Židovka biti.

Uvijek se tebe bojah

Uz tvoju Luftwaffe, blebetanja tvoja,

I tvoj brk uredan

I arijevsko oko, plavo sjajno.

O ti, panzer-man1, panzer-man –

Ne Bog već svastika

Tako crna nimalo neba da proviri.

Svaka žena obožava Fašistu,

Čizmu u lice, beštijsko

Beštijsko srce beštije kao ti.

Stojiš pred školskom pločom, tatice,

Na mojoj slici o tebi

Rascjep ti na bradi mesto na stopalu

Ali zbog toga manji đavo nisi, ne, niti

To bi onaj crni čovjek koji mi je

Pregrizao lijepo rujno srce na dvoje.

Imah deset na dan pogreba tvojeg.

Pokušah da umrem sa dvadesetak.

I da se vratim, vratim, vratim tebi.

Mišljah da bi bile dovoljne i kosti čak

Ali su me izvukli iz vreće

I sastavili lijepkom.

I šta da činim tad sam znala.

Po tebi model sam sazdala,

Čovjek u crnom s Meinkampf izgledom

I ljubavlju da muči i tlači.

I rekla sam uzimam, uzimam2 .

I tako, tatice, za mene, svršeno je s tim.

Crni telefon – iz korijena skroz.

Glasovi ne mogu gmizati kroz.

Ako ubih jednog čovjeka, ubih dvojicu –

Vampira što veli da je ti

I krv mi je pio cijelu godinu

Sedam godina, ako želiš da znaš.

Tatice, sad možeš opet da počivaš.

Kolac je u tvom tustom crnom srcu

A seljaci te nikad ne voljahu.

Oni sad igraju i gaze po tebi.

Uvijek su znali da si to ti.

Tatice, tatice, ti kopile, slobodna sam.

< napisano 1962, objavljeno posthumno 1995>

1 Panzer-man (njem.) – čovjek u oklopu.

2 Uzimam – riječ kazana na vjenčanju

(English)

Daddy 

You do not do, you do not do   

Any more, black shoe

In which I have lived like a foot   

For thirty years, poor and white,   

Barely daring to breathe or Achoo.

Daddy, I have had to kill you.   

You died before I had time——

Marble-heavy, a bag full of God,   

Ghastly statue with one gray toe   

Big as a Frisco seal

And a head in the freakish Atlantic   

Where it pours bean green over blue   

In the waters off beautiful Nauset.   

I used to pray to recover you.

Ach, du.

In the German tongue, in the Polish town   

Scraped flat by the roller

Of wars, wars, wars.

But the name of the town is common.   

My Polack friend

Says there are a dozen or two.   

So I never could tell where you   

Put your foot, your root,

I never could talk to you.

The tongue stuck in my jaw.

It stuck in a barb wire snare.   

Ich, ich, ich, ich,

I could hardly speak.

I thought every German was you.   

And the language obscene

An engine, an engine

Chuffing me off like a Jew.

A Jew to Dachau, Auschwitz, Belsen.   

I began to talk like a Jew.

I think I may well be a Jew.

The snows of the Tyrol, the clear beer of Vienna   

Are not very pure or true.

With my gipsy ancestress and my weird luck   

And my Taroc pack and my Taroc pack

I may be a bit of a Jew.

I have always been scared of you,

With your Luftwaffe, your gobbledygoo.   

And your neat mustache

And your Aryan eye, bright blue.

Panzer-man, panzer-man, O You——

Not God but a swastika

So black no sky could squeak through.   

Every woman adores a Fascist,   

The boot in the face, the brute   

Brute heart of a brute like you.

You stand at the blackboard, daddy,   

In the picture I have of you,

A cleft in your chin instead of your foot   

But no less a devil for that, no not   

Any less the black man who

Bit my pretty red heart in two.

I was ten when they buried you.   

At twenty I tried to die

And get back, back, back to you.

I thought even the bones would do.

But they pulled me out of the sack,   

And they stuck me together with glue.   

And then I knew what to do.

I made a model of you,

A man in black with a Meinkampf look

And a love of the rack and the screw.   

And I said I do, I do.

So daddy, I’m finally through.

The black telephone’s off at the root,   

The voices just can’t worm through.

If I’ve killed one man, I’ve killed two——

The vampire who said he was you   

And drank my blood for a year,

Seven years, if you want to know.

Daddy, you can lie back now.

There’s a stake in your fat black heart   

And the villagers never liked you.

They are dancing and stamping on you.   

They always knew it was you.

Daddy, daddy, you bastard, I’m through.

Matija Bećković

   Matija Beckovic "Kad sam je drugi put video"

Kad sam je drugi put video rekao sam:

"Eno Moje Poezije kako prelazi ulicu."

Obećala je da će doći ako bude lepo vreme.

Brinuo sam o vremenu, pisao svim meteorološkim stanicama.

Svim poštarima svim pesnicima a naročito sebi.

Da se kiše zadrže u zabačenim krajevima.

Bojao sam se da preko noći ne izbije rat,

Jer na svašta su spremni oni koji hoće da ometu naš sastanak

Sastanak na koji već kasni čitavu moju mladost.

Te noći sam nekoliko vekova strepeo za tu ženu

Tu ženu sa dve senke,

Od kojih je jedna mračnija i nosi moje ime.

Sad se čitav grad okreće za Mojom Poezijom

Koju sam davno sreo na ulici i pitao:

"Gospodjice osećam se kao stvar koju ste izgubili

Da nisam možda ispao iz vaše tašne?"

Ja sam njen lični pesnik kao što ona ima i lične ljubavnike.

Volim je više no što mogu da izdržim,

Više od mojih raširenih ruku,

Mojih ljubavnih ruku punih žara punih magneta i ludila.

Moj snu, kao asfalt izbušen njenim štiklama,

Noći, za mene sve duža bačena izmedju nas,

Ona mi celu krv nesrećnom ljubavlju zamenjuje.

Moje su uši pune njenog karmina,

Te providne te hladne uši to slatko u njima

Kad se kao prozori zamagle od njenog daha.

Kako je ona putovala pomerao se i centar sveta.

Pomerala se njena soba koja ne izlazi iz moje gla.ve

Sumo vremena, sumo ničega, ljubavna sumo,

Još ne prestaje da me boli uvo

Koje mi je pre rodjenja otkinuo Van Gog

To uvo što krvari putujući u ljubavnim kovertama.

U staklenu zoru palu u prašinu,

Plivao sam što dalje ka pustim mestima da bih slobodno jaukao.

Ptico nataložena u grudima što ti ponestaje vazduha,

Radnice popodne na tudjem balkonu,

Već dvadeset godina moj pokojni otac ne popravlja telefon,

Već dvadeset godina on je mrtav bez ikakvih isprava.

O koliko ćemo užasno biti razdvojeni i paralelni,

O koliko ćemo biti sami u svojim grobovima.

Još oko nje oblećem kao noćni leptir oko sveće

I visoke prozore spuštam pred njene noge.

Moje srce me drži u zatvoru i vodi pred njenu kuću

Gde su spuštene zavese nad mojom ljubavlju.

Ta žena puna malih časovnika sa očima u mojoj glavi,

Taj andjeo, isprljan suncem list vode, list vazduha,

Ljubomorne zveri oru zemlju i same se zakopavaju.

O sunce nadjeno medju otpacima...

Zuje uporednici kao telegrafske žice,

Prevrću se golubovi kao beli plakati u vazduhu,

I mrtve ih krila godinama zadržavaju u visinama

Kao što mene njena obećanja održavaju u životu.

O siroče u srcu što ti brišem suze

Moja nesrećna ljubavi razmeno djubreta

Stidim se dok je ljubim kao da sam sve to izmislio.

Kuća, ništavilo na svim prozorima,

Sve je dignuto u vazduh.

Samo se još nesrećni pesnici kurvinski bave nadom.

Horhe Luis Borhes

"Šifra"

Šta je dugovečnost?

To je užas biti u ljudskom telu čije se sposobnosti smanjuju, to je nesanica koja se meri desetinama dana, a ne čeličnom kazaljkom, to je teret mora i piramida, drevnih biblioteka i dinastija; zora koju je video Adam, to je znati da sam osudjen na svoju put, svoj mrski glas, svoje ime, na naviku sećanja, španski jezik - kojim ne umem da baratam, na čežnju za latinskim - koji ne znam, to je želeti da utonem u smrt i ne moći utonuti u smrt, 'biti' i nastaviti da budem.

Ivo Andrić

"Aska i vuk" 

"Mi i ne znamo kolike snage i kakve sve mogućnosti krije u sebi 

svako živo stvorenje. I ne slutimo šta sve umemo. Budemo

 i prođemo, a ne saznamo šta smo sve mogli biti i učiniti. "

Danilo Kiš

Danilo Kis (na vest o smrti gospodje M.T.)

Kakav dobro obavljen posao,Smrti,

kakav uspeh,

srusiti takvu tvrdjavu!

Pozderati toliko mesa,skrckati toliko kostiju

za tako kratko vreme.

Potrositi toliku energiju,

brzo,kao kad se ispusi cigareta.

Kakav je to bio posao, Smrti,

kakva demonstracija sile?

(Kao da ti ne bismo 

verovali na rec.)